Misteriozni NLO slučajevi – Stephen Michalak

Kao što je to lijepo rekao profesor “Michio Kaku – NLO-i su stvarni” radi se o šačici NLO slučajeva koji doista daju kredibilitet NLO fenomenu i opravdanosti teorije da nas posjećuju naprednije civilizacije.
Ovo je jedan od takvih. Ironično je kako su ključni dokazi događaja bolno “ovjekovječeni” u samome svjedoku događaja.

Misteriozni NLO slučajevi 1 – Stephen Michalak from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Michio Kaku – NLO-i su stvarni

Kako u par rečenica argumentirano skeptiku objasniti da ufologija nije izmišljotina i kako najmanje 70-ak godina postoji stvarni fenomen NLO-a?
Može li se doista iz prave šume lažnih i poluprovjerenih informacija nakupljenih kroz desetljeća koje nalazimo na rubrikama žute štampe i često su predmet sprdnje izdvojiti ona šačica istinskih fenomena koji bez ikakve sumnje potvrđuju da su NLO-i stvarna pojava a ne planet Venera na večernjem nebu?

Točno je i mora se reći da striktno istraživački gledajući priznavanje fenomena NLO-a nipošto ne znaći priznavanje postojanja inteligentnog života koji nas posjećuje.
Dapače malo je poznato kako jedan broj ufologa uopće ne misli da su NLO fenomeni povezani sa posjetama naše “daleke braće”.

Svejedno i mi koji vjerujemo kako nas posjećuje prapovijesna “familija” i ovi drugi smo u takoreći u istom loncu – NLO vijesti su odmah pored tračeva o holivudskim zvijezdama ili seks skandalima.

Prvi korak je svakako nastavak bitke da se uopće u javnosti prizna fenomen NLO-a.
No slično kao i sa drugim anomalijama u znanosti – arheologija, antropologija, alternativna medicina, onoga trena kad bi ufologija dobila zasluženo mjesto u javnosti na vidjelo bi izašle “nezgodne” istine.

No ima nade. Led se sve više probija. Nedavno je izašla još jedna vrlo ozbiljna knjiga – “NLO -svjedočanstva”, prava riznica i kompilacija pravih autoriteta iz vojske i vlade SAD-a.

U ovom kratkom isječku možete vidjeti cijenjenog popularizatora znanosti profesora Michio Kaku kako trijezno i razumno rezonira o NLO-fenomenu.
To je svakako pomak u pravom smjeru posebno kad dolazi iz usta tako popularne osobe.

Michio Kaku – NLO-i su stvarni from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Utopijska društva su živa!

U članku Principi utopijskog društva sam spomenuo kako modeli humanog ili utopijskog društva postoje i danas.
Kanadski antropolog Wade Davson je poznat kao promicatelj svijesti o multikulturalnom svijetu naspram monolitnog i neljudskog kapitalističkog zapadnog društva.
Pogledajte skraćeni isječak (~ 10 minuta) sa njegovog starog govora održanog 2008 na TED-u na temu nekoliko živućih tradicionalnih društava.

Wade Davson TED 2008 from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Kao što vidite i dan danas postoje zajednice koje već stotinama godina žive društvo čiji je svakodnevni život od rođenja do smrti prirodno prožet i integriran s konceptom žive Majke Zemlje.
Ironično je kako je zapadna civilizacija tek 70-ih godina pokretom Zelenih i Permakulture uputila krik za povrat upravo tim vrijednostima.
Cijelo to vrijeme Polinežani, Pred-kolumbijci, Aboriđini, Inuaki, Američki indijanci, Tibetanci i drugi su živjeli i žive po tim principima stotinama godina.
Oni dokazuju kako je jedini održivi opstanak čovjeka u balansu sa eko-sustavom.
Ova svijest je već opće prisutna, gdjegod se okrenemo svi pričaju o hrani, o potrebi da boravimo više u prirodi itd.
Idući proboj vidokruga naše kolektivne svijesti jest drevni ključ da je sve živo te da smo mi neodvojivi i svrhoviti dio te žive cjeline.

Raduje me što je očito nepovratno pokrenut proces povratka na ovakav prirodan model ljudskog društva.
Evo samo jednog primjera jedne incijative s naših prostora:
http://zemljani.com/

Mala kritika nihilizma

U nastavku pogledajte kratki isječak iz filma “Melancholia” kontroverznog danskog redatelja Lars von Trier iz 2011.
Iako je gospodin poznat po želji da ostavi znatno drugačiji dojam od ostatka filmskog svijeta ipak sam odlučio komentirati poruku filma.
Ovaj filmski uradak je himna beznađu, besciljnosti i nihilizmu.
Njegova snažna poruka je dosta sažeta u ovom isječku:

Melancholia – Život je zlo!?? from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Sve lijepo, dobro, pravedno i čudesno što predstavlja ljudski život kao i sav ostali život, pazite ne samo na Zemlji, je po konstrukciji redatelja zlo i zaslužuje biti uništeno.
Teško mi je opisati osjećaj otpora i gnušanja kad sam se susreo s tom rečenicom: “Život je zlo.”
Nažalost istina je da redatelj uspješno cilja na generalni civilizacijski osjećaj da smo mi kao ljudi kruna evolucije života na Zemlji koja nije uspjela. Stvaramo ratove, razaranje, patnju i uništenje kako za ljude tako i za sav ostali živi svijet uključujući planet. I to činimo od kad znamo za sebe u pisanoj povijesti.
Prosječan čovjek kad pogleda svijet danas će nažalost s nekom vrstom olakšanja reći: “Pa to smo i zaslužili – uništenje.”
Lars von Trier prilično uspješno gađa na tu točku, na taj osjećaj beznađa.
Da istina je da je naizgled stanje ljudskog društva danas dekadentno i naizgled beznadno. No u stvari radi se o osjećaju upućenom materijalističkom zapadnom svijetu koji ubrzano propada. On je u zadnjih par stotina preuzeo vodstvo i doveo nas svih skupa tu gdje jesmo.
No čovječanstvo postoji i ima svoju svrhu puno duže od nama poznate povijesti. Sadašnji prevladavajući materijalistički i korpokracijski model društva upravo doživljava svoj svekoliko debakl i već sad ljudi traže i stvaraju promjenu.
U Grčkoj postoje uspješne inicijative za korištenje robne razmjene i lokalnih valuta u malim zajednicama. U rastu je koncept socijalnog poduzetništva koje angažira zanemarene slojeve društva. Puno se može naučiti iz još uvijek živućih tradicionalnih modela društva američkih indijanaca, Aboriđina, Eskima, Polinežana, pred-konkvistadorska društva Latinske Amerike i sl. Što je sa sve očitijom snagom “zelenih” pokreta, alternativnih društvenih modela (Damanhur – Sjeverna Italija) itd.

U konačnici ovaj film bih promatrao kao još jedan labuđi pjev korpokrativnog zapadnjačkog modela i neka kao takav ode u ropotarnicu filmske povijesti…
Dragi Lars von Trier veliki si mađioničar filmskog platna, ne mogu reći umjetnik jer je on vođen vrlinama, no ne boj se “Život je zlo” neće proći bez obzira na propast modela društva koje te odgojilo i obrazovalo…

Principi utopijskog društva

Utopijsko društvo je ostvariv i živ model a ne mutna i sanjiva iracionalna tlapnja.
Da, tvrdim da je postojalo i da postoji. O čemu ja uopće pričam?
O općim principima i elementima koji jedno društvo čine prikladnim za ostvarenje svakog pojedinca unutar njega.
Sasvim je svejedno govorimo li o plemenu u Africi ili globalnoj modernoj civilizaciji jer jednu i drugu čine ljudi s bazičnom istim aspiracijama.
U stvari termin utopijsko je vrlo nezahvalan. Možda bi prikladnije bilo humanističko a najprikladnije jednostavno ljudsko.
Jer jedini razlog što ga moramo posebno opisivati jest stanje trenutnog društva. Nažalost ono što je u prošlosti činilo čovjeka čovjekom trenutno jednostavno nije popularno. Humanizam nije popularan. Da budem ciničan – ljudi su danas radna snaga a na primjer psi ili mačke su predmet ljubavi, obožavanja i čak istinskog prijateljstva.
Možda to najbolje sažima moderna uzrečica “lakše je sa životinjom nego sa čovjekom”.

Po mome skromnom sudu nekoliko principa upravlja istinskom ljudskom zajednicom ili ako hoćete nažalost utopijskim modelom.

Ideal

Prvi princip je motivacija, vizija ili ideal. Npr. povjesničari se slažu da su polisi, gradovi-države antičke Grčke svi njegovali princip grada kao zajednice ravnopravnih i slobodnih bića koja se pokušavaju maksimalno realizirati. Oko ove ideje stvoreni su praktički temelji civilizacije Zapada.
Ideale i vizije “spušta” ili artikulira nekolicina ljudi. Polazimo od idealističke filozofije, začete još u antičkoj Grčkoj Sokratom ili Platonom, koja tzv. svijet ideja pretpostavlja manifestiranom, svijetu materije ili svijetu sjena.
Ovo povlači da su ljudi povezani i nalaze se upravo tu da bi realizirali manifestacije koje su sami boraveći na “višem” svijetu već osmislili u suradnji s višim principom.
Dakle nekolicina se “povezuje”, dešava se onaj klik i oni uspijevaju artikulirati ono što dotična zajednica već osječa na metafizičkom ili neosjetilnom planu no nije u stanju “spustiti” ili realizirati.
Npr. osnivanje društva za dobrovoljno darivanje krvi proizlazi iz duboko humanog poriva i ideala čovjeka koji pomaže zajednici.
Neki pojedinci pokreću projekt no ostali ljudi osjete vibraciju, dolaze, pomažu i zajednica se počinje realizirati.
Inicijalna ideja, ideal ili poriv za pokretanje ostaje uvijek u središtu. On je “ljepiljo” dotične zajednice. Stare civilizacije su to ljepiljo jednostavno nazivale sveto ili sakralno. Onog trena kad se obeščasti ideal ili sveto zajednica se raspada.
Isti princip vrijedi za ljude koji osnivaju šahovski klub ili državu. Nama malo starijim na ovim prostorima je poznat primjer SFRJ koja je, bez obzira na zločine koje treba sankcionirati, aktivirala ogromnu snagu ideala boljeg društva za svih nakon drugog svj. rata. Onog trena kad se taj impuls potrošio država se raspala. Kad je većina izgubila vjeru u ideal te konkretne zajednice kao istinske zajednice ravnopravnih naroda bila je osuđena na propast.
Sigurno ste to već vidjeli u raznim oblicima – od navijačkih klubova, planinarskih društava, znanstvenih institucija.
Proučite povijest dotičnih ustanova ili organizacija i uvijek ćete naći pojedince koji su zapalili inicijalnu vatru. Ako se impuls uspio prenjeti na nove generacije stvar je nastavila živjeti.
Na kraju krajeva bračne zajednice ili prijateljstva počivaju na istom idealu ostvarenja zajedničkih ciljeva.
Da zaključim prvi princip, mi ljudi se udružujemo oko ideja i ideala a ne zajedničke koristi.

Povjerenje

Kad ljudi upoznaju druge ljude koji osjećaju isto za neku stvar prirodno se razvija povjerenje i želja za suradnjom. Istinsko i nepatvoreno zajedničko djelovanje ljudi na nečemu stvara osjećaj sigurnosti. Osjećamo da smo na pravom mjestu i da činimo pravu stvar s pravim ljudima. Kako vrijeme prolazi kroz zajednički rad razvijamo veliko povjerenje za članove te zajednice.

Poštovanje

Iz povjerenja razvija se međusobno poštovanje. To je postupan proces. Kako kaže novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja “Mali princ” to je “pripitomljavanje”. Svakoga dana pomalo taj čovjek i to što radim postaje mi sve poznatije i sve važnije u životu dok nakon nekog vremena ne razvijem posebnu sklonost i poštovanje. Tada i ti ljudi i to što radim se jako razlikuje od ostaloga u životu i postaje mi vrlo važno.
Jedan moderan primjer su mladi ljudi, članovi navijačkih nogometnih skupina, koji će kad god mogu s puno pažnje i ljubavi zajedno satima bojati zidove oznakama svog kluba praveći prava umjetnička djela. Reći će kako svojim drugovima vjeruju sa vlastitim životom čak i više od svojih roditelja koji ne mogu razumjeti o čemu se tu radi.

Odgovornost

Zadnji stup je odgovornost. Da se nadovežem na gornji primjer navijača. Što će učiniti navijač koji se godinama brine kao ponosni član svoje skupine kad vidi da netko uništava njihov veliki grafit? Kako bi on uopće mogao živjeti sa sobom a da ne reagira?
Prirodno, zar ne ? On će uložiti trud, pitati, tražiti da stvar popravi jer ga se tiče. Jer onog trena kad mu prestane biti stalo on zna da stvar umire u njemu a zatim i izvana.
A sad primjer broj dva. Svi smo mi građani gradova ili sela. Kako Vi, ja – ili kako svoje dijete učite da reagira kad vidi smeće ili neki nered u okolici Vaše stambene zgrade ili gradu ili ulici?
Čiji je to problem? Shvaćate li poantu tzv. utopijskog društva?

Upravo to je srž krize današnjeg svijeta. Nitko ni za što nije odogovaran. Uvijek je onaj drugi kriv, ne ja. Zašto?
Zato što nitko od nas ne vjeruje u ovu zajednicu, bilo da je grad, država ili globalna civilizacija.

Najveća ironija od svega jest što nas je moderno konzumentsko društvo uvjerilo kako je to OK i da je uvijek bilo tako te da samo budale preuzimaju odgovornost.
Da, pametni danas teže imatu zlatne kreditne kartice i što prije pobjeći u skupocjen automobil kako se ne bi spotakli o kakvog prosjaka koji eto nije shvatio kako treba živjeti.

No da se malo osvrnem na pitanja čitateljica Sanje Karić odavde. Svaki oblik zajednice koji se uspostavi na ovim principima je prirodno izbalansiran i ne zahtijeva nikakve kontrolne organe. Ljudi su slobodna bića i vođeni kroz gornja 4 principa sami, a ne pod nečijom kontrolom i prisilom, stvaraju funkcionalnu zajednicu.
Na isti način zajednica se razvrgava ako je nije moguće održati na tim principima.

Tko tu koga treba kontrolirati? A tko će onda njih kontrolirati?
To pitanje promašuje bit. Onog trenutka kada članovi zajednice izgube ovim redom ili nešto od toga:
1. vjeru u ideal
2. vjeru u druge članove zajednice
3. poštovanje prema drugim članovima
4. ili odgovornost za inicijativu
;tada ta zajednica ionako već odumire i raspada se.

Da znam to zvuči demagoški i lakonski, utopijski no to je tako.
Zamislite grupu prijatelja koji se sastaju redovito na piću. Je li normalno da imenuju jednog od njih kao kontrolora kada je tko platio piće. I dodatno još nekoga da kontrolira tu osobu. To je smješno zar ne?
Ovdje na Balkanu je veliki jaz između poimanja društva, druženja, zajednice i države. Potonja je uvijek neprijateljsko i strano neprirodno tijelo. Naravno to ima svoje povijesne razloge. Jedan Francuz, Njemac, Amerikanac su ponosni na svoju državu i nerijetko znaju biti odgovorni članovi te države. Za njih je ona privatljiv i prirodan evolucijski društveni oblik.
I to je zaista istina što nam pokazuje primjer antičke Grčke i njihovi gradovi-države.

Vraćat ću se na ove teme još. No da zaključim svoju misao s početka kako utopijski modeli društva postoje i danas.
Vjerojatno ste čuli no za one koji ne znaju na sjeveru Italije uspješno egzistira politički samostalna zajednica od 1000-ak ljudi koja pokušava živjeti neke od 4 principa koja sam naveo. Radi se “Damanhuru”.
Ovdje možete malo pročitati o njima.

http://www.damanhur.org/

Je li utopijsko društvo izvedivo?

Pročitala sam neke od tekstova koji su postavljeni na vašem sajtu i naravno imam niz pitanja. Nadam se da vam neće biti problem da mi odgovorite na njih.
Kroz vaše tekstove shvatila sam da niste pobornik nasilnih rješavanja problema. Takođe sam primjetila da spominjete problem prenaseljenosti planete.
Na koji mirnodopski način smatrate da se planeta može depopularizovati do prihvatljivog nivoa naseljenosti?
Koliko ljudi i na koji način bi trebali da nestanu sa planete?
Na koji način bi se suočili sa ljudima koji neće da rade?
Predlažete buđenje svijesti radi stvaranja ugodnog životnog okruženja.
Postoje li u vašim vizijama kontrolni ograni koji bi nadzirali stvaranje ugodnijeg životnog okruženja?
Ako postoje:
Na koji bi način kontrolisali njihov rad?
Ko bi kontrolore kontrolisao?
Zar ne mislite da svaki oblik vladavine stvara mogućnost manipulisanja?
Istorijska iskustva su nam dokazala da zajednice koje se baziraju na određenoj ideologiji uglavnom su u dijametralnoj suprotnosti sa istom ideologijom. Uzmite samo primjer demokratije koja se bazira na čovjekovoj slobodi i koja je raznim sredstvima manipulacije slobodu obezvrijedila više nego bilo koje društveno uređenje ranije.

Sanja

Nepodobni u znanosti

Znanost modernog zapadnog svijeta je svjetlo razuma koje ga je izvelo iz mračnog srednjeg vijeka.
Prosječan moderan čovjek promatra je kao stjecište sve pameti i razbora. Pored političara i mnogih vjerskih dogmi koje su nas izdale nebrojeno puta kroz povijest nekako se nadamo kako je ona uzdanica čovječanstva te da vodeći znanstvenici baštine tradiciju slogana: “Istina iznad svega.”
Daleko od toga da želim reći kako znanost nije zaslužna za uzlet ljudskog društva. Imam puni respekt i zahvalnost prema znanstvenicima koji svaki u svome znanstvenom području posvećuju živote za boljitak čovječanstva.
No grozim se što je znanost od humanističkog pokreta da se istraži svijet sa istinom iznad svega danas spremna umjesto istini dati prvenstvo općeprihvaćenoj teoriji zato što ju je jako teško mijenjati.
Mnogi pioniri moderne znanosti kao npr. Darwin su predložili teorije ili poglede o tome kamo bi trebalo usmjeriti istraživanja. S vremenom te teorije su postale općeprihvaćeni pogled na svijet oko kog je izrađen obrazovni sustav i moderni pogled na svijet. Postale su stup svijesti naše civilizacije.
Nažalost u krugu znanstvenika je prevladala dogma nad istinom. Svaka istina bez obzira na znanstvenu metodu koja proturječi općeprihvaćenom pogledu na svijet je ravna herezi u srednjem vijeku.
Laik se mora zapitati kako je moguć napredak naše civilizacije i evolucija slike svijeta ako u znanosti koja ima zadatak da vodi naprijed postoji sustavni otpor u kritičnim pitanjima u prihvaćanju dokaza dobivenih validnim znanstvenim metodama od priznatih znanstvenika.
No nasreću novija povijest već sada pokazuje kako cenzura ne može stajati na putu slobodnom ljudskom duhu – Michael Cremo, Semir Osmanagić, Lynne McTaggart i drugi su primjer ljudi koji javnosti razotkrivaju te “grijehe” znanosti i omogućuju pozitivnim snagama unutar službene znanosti da probiju nove putove i sruše stare tabue.

Nepodobni u znanosti – Virginia Steen McIntyre from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Građevna baza života svuda ista?

Kada pogledate noćno nebo obasuto tisućama zvijezda na što pomislite?
Prosječnog čovjeka prođu hladni žmarci i neodređen strah o tome tko zna što tamo ima.
Mi smo tako mali i nebitni ovdje. Tko zna kakva čuda i kakav život totalno različit od našeg može postojati tamo gore.
U promišljanju o svemu što je van Zemlje vrijedi nepisano pravilo da to mora biti neopisivo različito i drugačije od našeg svijeta.
Jer u konačnici tko zna kakva je uopće građa i baza za razvoj života ondje “vani” za razliku ove naše poznate na Zemlji.

No to nije istina. Astronomi i fizičari kažu nam upravo suprotno. Svaka zvijezda koju su dosad pogledali se sastoji od ista 92 atoma koja mi poznajemo ovdje.
Da šokantno no istina. Sve tisuće zvijezda koje možete vidjeti na nebu imaju istu građu kao i naš planet.
Je li stoga i dalje sasvim razumno tvrditi da tamo “vani” ništa ne može niti sličiti životu na Zemlji ako znamo da je baza građevnih tvari ista tamo i ovdje?
Opet je na putu naša vlastita arogancija kao civilizacije i potreba da s jednom praktički znanstveno/religioznom dogmom ne možemo prihvatiti da možda ipak nismo bili prvi i da tamo ondje može vrlo lako postojati barem još jedan a vrlo vjerojatno i više sličnih civilizacija našoj.

Građa života u svemiru svuda ista from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Porijeklo čovjeka?

Mnoge stvari uzimamo danas zdravo za gotovo. Imamo osjećaj kako je znanost odgovorila ili bar naslutila odgovor na ključna pitanja naše civilizacije.
Jedno od njih je pitanje koje je porijeklo čovjeka?
Pa to i mala djeca znaju, zar ne? Evoluirali smo od majmuna… Pa ne baš.
Sve što imamo je teoriju bez dokaza. Do danas znanstvena zajednica nije složna niti postoje čvrsti antropološki nalazi da podupru tu teoriju.
U stvari ja sam sklon teorijama da smo mi rezultat kolonizacije naprednije ljudske vrste s drugog zvjezdanog sustava.
Ironično je što ova teorija o galaktičkim precima ima više dokaza ili bar indicija kroz anomalije arheologije (kiklopske zidine u Grčkoj i Srednjoj Americi, Piramide i sl.) nego teorija da smo postali od majmuna.
No povijest i znanost pišu pobjednici. Previše je udžbenika napisano, previše doktorskih radova zaslužilo lijepa mjesta na fakultetima da bi se Darwinova teorija u vezi porijekla čovjeka povratila u ono što jest … samo teorija. Vjerovali ili ne na kraju i u znanosti pobjeđuje vjerovanje : “Pa što bi drugo moglo biti nego od majmuna?”

Mysterious origins of Man – Porijeklo čovjeka? from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Svemir – to sam ja

Mi kao civilizacija smo vrlo tašti i često ovako rezoniramo.
Tamo negdje ako i postoji život nemoguće je da se radi o inteligentnom životu.
A čak ako se kojim čudom i razvio nemoguće je da je razvio samosvijest koja je ključna karakteristika čovjeka.
Svemir i inteligentni život, ako postoji, u tom hladnom i strašnom svijetu ne može nikako po ničemu sličiti na nas.
Jer naravno mi smo se po Darwinovoj teoriji evolucije nevjerojatnom srećom i borbom izborili za svoje mjesto na vrhu hranidbenog lanca gdje smo sad gospodari života i smrti.
Ta poznato je da na Zemlji ne postoji ništa inteligentno i samosvjesno kao mi ?

Doista se teško čak i argumentirano boriti protiv naše arogantnosti i nasušne potrebe da razmišljamo o sebi kao jedinstvenima.
Reći ću samo jedan astronomski podatak da ukažem koliko je ta izjava ravna onoj iz srednjeg vijeka da je Zemlja ravna.
Da bi svjetlost proputovala dužinu naše galaksije prepunu zvijezda i planetarnih sustava treba joj 100.000 godina!

Pogledajte što o našoj aroganciji misle biolozi u BBC-ovom dokumentarcu “What we still don’t know?” iz 2004.

Biolozi – Inteligencija ljudskog tipa se može razviti svuda from Sinbad Benediktus on Vimeo.