Teozofija

Da bi se čovjek uputio na putovanje u ovakve filozofske teme kakve obrađujem na blogu obično mora postojati snažan pokretač u životu pojedinca.
U mom vlastitom duhovnom i moralno etičkom formiranju jedan od njih je bila Teozofija.
Nedavno sam naišao na lijepu i sažetu kompilaciju nekakve definicije što bi to bila Teozofija.
Donosim izvadak iz knjige koju preporučam za čitanje “Homo X” – Šimatović / Gjurinek gdje su se autori potrudili objektivno definirati ovu staru znanost.

“Homo X” – Šimatović / Gjurinek – str. 107

Teozofija – drevna božanska mudrost

Duboki korijeni

Teozofija je sustav ezoteričnih filozofskih i religijskih učenja. Ovaj pojam koristili su među prvima aleksandrijski neoplatoničari Plotin i Proklo još u III. stoljeću. Teozofija vuče svoje podrijetlo još iz drevnih vedskih spisa, ogromne, tisućljećima stare duhovne baštine neprocjenjiva značenja, zabilježene na tlu Indije, a za koje se drži da potječu od vrlo drevne i duhovno visokorazvijene arijanske civilizacije.
Teozofija je, kao neprolazna božanska mudrost, tijekom starog vijeka bila čvrst temelj velikim duhovnim pokretima. Ona je neko vrijeme bila zastupljena u Asiriji i Kaldeji te u Perziji (Gate i ostali staroperzijski sveti spisi). Pod njezinim su se ozračjem u drevnom Egiptu i antičkoj Grčkoj razvila mistična naučavanja. U Egiptu je još u doba Starog kraljevstva naučavao hramski svećenik Wen-Amun iz Byblosa, a raspoznatljiva je i u KNJIZI MRTVIH te u nekim papirusima s religijskim sadržajima. Također su je poznavali Platon i mnogi drugi grčki filozofi starog vijeka (neoplatoničari, gnostičari i pripadnici pitagorejske škole). Učenje uzvišene božanske mudrosti proteže se poput duge i u najdrevniju prošlost čovječanstva. Tako su je, primjerice, na tlu današnje Indije brižno čuvali i podučavali usmenom predajom veliki rišiji (mudraci) i duhovni učitelji pod nazivom brahmavidya. Njome su prožeti sadržaji PURANA, UPANIŠADA te drevna hinduistička i budistička filozofija. Na božanskoj mudrosti temelje se i drevni kineski sustavi učenja taoi-zam, “klasici čistoće” i pisma Lao Tsea. Teozofija se također obznanjuje u starim hebrejskim svetim spisima – KABALI i TALMUDU. Neki elementi teozofije mogu se naći i u islamskom sufizmu. Stoga se može slobodno reći da je teozofija stara koliko i čovječanstvo. Kao slobodoumna kršćanska doktrina, teozofija je bila zastupljena u vrlo ograničenom opsegu u XVI. i XVII. stoljeću i u nekim zapadnoeuropskim zemljama s razvijenim građanskim društvom.

Moderna Teozofija

Glavni su joj zastupnici u to doba bili Paracelzus, Böhme, Wiegel i Fludd. Teozofija se tijekom povijesti pojavljivala kao manje ili više raširen okultni nauk. U nekim razdobljima bila je, kao specifično filozofsko naučavanje ograničena, samo na vrlo uzak krug znalaca. Posljednji veliki zamah i puni procvat novovjeka teozofija je doživjela u drugoj polovici XIX stoljeća pojavom velike ezoteristice – H. P. Blavatsky.

Akaša kao učiteljica čovječanstva

Teozofija ima prapovijesno značenje “učiteljice života”. Ona na neki način pripada podjednako svim velikim religijama kao zajedničko temeljno učenje s osnovnim pravilima ponašanja u životu. Teozofija se temelji na pretpostavci o mogućnosti mističnog ezoteričnog uvida u istinsku Božju narav i temeljne zakonitosti svemira. Teozofi vjeruju da se do najdublje istinske spoznaje ne može doći našim nesavršenim te vrlo ograničenim osjetilima i zdravim razumom, već samo izravnom komunikacijom s prosvijetljenim dušama adeptima – iz nama fizički nedostupne božanske stvarnosti. Da bi došli do okultnih spoznaja teozofi se koriste iščitavanjem nefizičkih “akašičkih zapisa” koji postoje na astralnom planu. Tako, primjerice, Rudolf Steiner (1861.-1925.), isprva teozof, a kasnije utemeljitelj antropozofije, drži da su u njima trajno neuništivo pohranjeni podaci o svim zbivanjima od samog početka svemira do danas. “Akašički zapisi” istovjetni su s nedavno otkrivenim Sheldrakeovim morfogeničkim poljima.
Ona čine jedinstvenu kozmičku arhivu svih zbivanja titanskih razmjera koja se neprekidno upotpunjava novim podacima.
Ta se golema baza podataka može pretraživati i iščitavati samo podsvjesno ili paranormalnim putem, pa je stoga ograničeno dostupna tek malobrojnim spiritualno nadarenim i posebno educiranim pojedincima.

Majstori mudrosti i H.P.Blavatsky

H. P. Blavatsky i njezini istomišljenici drže da je teozofija prastara mudrost koja izrasta iz studija razvoja života i oblika. Prema njihovu mišljenju tu praiskonsku mudrost možemo dobiti samo od posebno educiranih istraživača i njihovih studija tajni prirode tijekom epoha. Ti neobični bestjelesni istraživači, koje teozofi nazivaju “majstorima mudrosti”, su one ljudske duše koje su tijekom vrlo dugotrajnog procesa razvoja postigle stupanj duhovnog razvoja te postale adepti – upućenici u najuzvišenije spoznaje ezoterične znanosti. Cjelokupno teozofsko naučavanje i vjerovanje temelji se na ezoteričnom duhovnom iskustvu i unutrašnjem prosvjetljenju – samospoznaji – duhovno nadarenih pojedinaca. Teozofija propovijeda jedinstvo s Bogom koji se nalazi u svim stvarima (panteizam). Kao takva ona nije ništa novo u religijskom smislu, jer nije nezavisna izvorna filozofija ili religija. Ona je tipično eklektičko naučavanje koje prema svojim potrebama odabire veće dijelove ili odlomke iz raznih filozofskih i religijskih izvora te ih pokušava sistematizirati i objediniti u jedinstvenu svrsishodnu cjelinu.

“Teozofsko društvo”

U naše vrijeme pojam teozofija odnosi se prvenstveno na vjerovanja učenja čuvenog Teozofskog društva kojeg je 17. studenog 1875. osnovala u New Yorku, na inicijativu velikih duhovnih učitelja majstora mudrosti – H. P. Blavatsky sa svojim istomišljenikom i prijateljem pukovnikom H.S. Olcottom te skupinom slobodoumnih intelektualaca-spiritualista.
Osnovna zadaća tog prvog u svijetu Teozofskog društva koje je bilo relativno malobrojno, ali vrlo aktivno, bila je otkrivanje, proučavanje i širenje drevnih okultnih znanja Božanske mudrosti – izgubljenih na Zapadu.
Temeljna načela djelovanja tog društva bila su:

  • formirati jezgru univerzalnog bratstva medu ljudima bez obzira na razlike u rasi, vjeri, spolu, narodnosti, staležu položaju,
  • potaknuti komparativan studij svih religija, filozofija i znanosti te
  • potaknuti istraživanja dubokih nerazjašnjivih zakonitosti prirode čovjekovih latentnih sposobnosti.

Ta visoka načela ne pripadaju vremenu u kojem su živjeli i djelovali H. P. Biavatsky i njezini sljedbenici. Ona su puno starija i njihove osnove nalaze se u učenjima aleksandrijskih neoplatoničara. H. P. Blavatsky ih je pokušala otrgnuti od zaborava i tako formulirati da budu shvatljivi njezinim suvremenicima.
Postavila ih je kao životne smjernice koje ljudima mogu približiti njihovu vlastitu bit i omogućiti im posve drugačiji i konstruk- vniji pristup stvarnosti.
Teozofija XIX. stoljeća, koja se razvila i postigla svoj zenit u okrilju Teozofskog društva, sadrži naučavanja vedantizma, budizma, židovske kabale, hermetizma, okultizma, neoplatonizma i gnosticizma. U njoj postoje tri temeljne kategorije koje čine konačnu stvarnost.
To su:

  • Jeeva (Điva) – besmrtna osobna duša koja se sukcesivno reinkarnira po univerzalnom zakonu karme,
  • Jagrata (Đagrata) – manifestirani materijalni svijet te
  • Ishwara (išvara) – vrhovni Bog-stvoritelj.

Teozofi okupljeni oko H. P. Blavatsky zastupaju ideju o drevnim “svjetskim učiteljima” – adeptima – koji su tijekom svog života na Zemlji stekli najuzvišenija duhovna znanja i najdublje spoznaje u nekim područjima ezoterične znanosti. Ti veliki duhovni učitelji po uvjerenju teozofa – djeluju i nakon smrti jer se duša svakog od njih po potrebi i vlastitoj volji reinkarnira da bi nove naraštaje ljudi u raznim epohama podučila neprolaznoj Božanskoj mudrosti i tajnim znanjima.
Nakon tri godine vrlo plodnog djelovanja Teozofskog društva u New Yorku, njegovo je sjedište premješteno 1878. u Bombay, a odatle je 1882. preseljeno u predgrađe velikog južnoindijskog grada Madrasa gdje sve do danas vrlo uspješno djeluje kao svjetska teozofska središnjica.
Tijekom posljednih stotinjak godina osnovani su, po uzoru na središnjicu u Madrasu brojni teozofski centri u mnogim zemljama svijeta čiji je cilj da čovječanstvo upoznaju s neprolaznom božanskom mudrošću te da potiču istraživanje skrivenih i neobjašnjenih zakona prirode kao i latentnih moći u čovjeku.
Da bi načinio i istakao razliku izmedu klasične teozofije i naučavanja velikih ezoteričara XIX. stoljeća okupljenih oko Teozofskog društva gospođe H. P. Blavatsky, Francuz Rene Guenon uveo je pojam teozofizam za ta visoko spekulativna ezoterična naučavanja koja se bave unutarnjim odnosima života ljudi i čitavog svemira.