Dobrodošli u doba sanjanja!

Dobrodošli u doba Svjetla!
Sretna Vam nova 2013. i početak novog Ciklusa!
Prošao je i 21.12.2012.
Napokon se čovjek može fokusirati na ono bitno.

Na načine kako mi kao civilizacija možemo rasti.
Kao i u životu pojedinca držim da je vizija i nada ono što nas svih gura naprijed.

Da, i dalje previše ljudi na ovom planetu proživaljava neopisive strahote rata, siromaštva, gladi itd.
Ne mislim da sam licemjer i zatvaram oči na to.
Ja se samo odlučujem pokušati gledati na ideje, vizije i snove koji nas mogu odvesti u bolji svijet za svih.

Moj nutarnji osjećaj mi kaže da se desila neka promjena nakon 21.12.2012. Osjećam je.
Ista kao što mlad čovjek osjeća da je vječan i da je cijeli svijet njegov unatoč svoj nepravdi i zlu koje ga okružuje.

Počelo je doba sanjanja i ja odlučujem nastaviti sanjati Civilizaciju svjetlosti!

Za početak sam odabrao jedan relativno stari kratki govor mog omiljenog znanstvenika profesora teoretske fizike sa Njujorkškog sveučilišta dr. Michio Kaku.
Godine 2011. tijekom Global Competitiveness Forum u Saudijskoj Arabiji jednostavno i jezgrovito se izrazio o viziji naše civilizacije u ovoj i idućoj generaciji.

Ne slažem se sa svim njegovim stavovima npr. promatranje planeta, zvijezda i uopće univerzuma kao sirovinu energije za igranje naprednih civilizacija, nedostatak osvrta na etičnost itd.
No on je ipak fizičar i kao takav uspješno izvodi logične i zamislive zaključke o svijetu kakvog bi mogli stvoriti a koji se drastično razlikuje od današnjice.
Već smo svi, a posebno mi stariji, svjedočili kakvom brzinom tehnologija mijenja sve elemente društva i potencijalno brzo rješava naizgled nerješive probleme.
Jedan od njih je svakako energija i svi ratovi i razmirice koje se vode oko nje.

Ja sam i dalje pristalica ideje, koju uostalom iznosi i profesor, da će Zemlja i zemljani u svojoj budućnosti postati ravnopravni sudionik dijaloga i suživota izvan ovog planeta kao napredna i miroljubiva planetarna civilizacija Arthe (antikno ime za Zemlju).

Michio Kaku – Prvi kontakt 2150 from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Teozofija

Da bi se čovjek uputio na putovanje u ovakve filozofske teme kakve obrađujem na blogu obično mora postojati snažan pokretač u životu pojedinca.
U mom vlastitom duhovnom i moralno etičkom formiranju jedan od njih je bila Teozofija.
Nedavno sam naišao na lijepu i sažetu kompilaciju nekakve definicije što bi to bila Teozofija.
Donosim izvadak iz knjige koju preporučam za čitanje “Homo X” – Šimatović / Gjurinek gdje su se autori potrudili objektivno definirati ovu staru znanost.

“Homo X” – Šimatović / Gjurinek – str. 107

Teozofija – drevna božanska mudrost

Duboki korijeni

Teozofija je sustav ezoteričnih filozofskih i religijskih učenja. Ovaj pojam koristili su među prvima aleksandrijski neoplatoničari Plotin i Proklo još u III. stoljeću. Teozofija vuče svoje podrijetlo još iz drevnih vedskih spisa, ogromne, tisućljećima stare duhovne baštine neprocjenjiva značenja, zabilježene na tlu Indije, a za koje se drži da potječu od vrlo drevne i duhovno visokorazvijene arijanske civilizacije.
Teozofija je, kao neprolazna božanska mudrost, tijekom starog vijeka bila čvrst temelj velikim duhovnim pokretima. Ona je neko vrijeme bila zastupljena u Asiriji i Kaldeji te u Perziji (Gate i ostali staroperzijski sveti spisi). Pod njezinim su se ozračjem u drevnom Egiptu i antičkoj Grčkoj razvila mistična naučavanja. U Egiptu je još u doba Starog kraljevstva naučavao hramski svećenik Wen-Amun iz Byblosa, a raspoznatljiva je i u KNJIZI MRTVIH te u nekim papirusima s religijskim sadržajima. Također su je poznavali Platon i mnogi drugi grčki filozofi starog vijeka (neoplatoničari, gnostičari i pripadnici pitagorejske škole). Učenje uzvišene božanske mudrosti proteže se poput duge i u najdrevniju prošlost čovječanstva. Tako su je, primjerice, na tlu današnje Indije brižno čuvali i podučavali usmenom predajom veliki rišiji (mudraci) i duhovni učitelji pod nazivom brahmavidya. Njome su prožeti sadržaji PURANA, UPANIŠADA te drevna hinduistička i budistička filozofija. Na božanskoj mudrosti temelje se i drevni kineski sustavi učenja taoi-zam, “klasici čistoće” i pisma Lao Tsea. Teozofija se također obznanjuje u starim hebrejskim svetim spisima – KABALI i TALMUDU. Neki elementi teozofije mogu se naći i u islamskom sufizmu. Stoga se može slobodno reći da je teozofija stara koliko i čovječanstvo. Kao slobodoumna kršćanska doktrina, teozofija je bila zastupljena u vrlo ograničenom opsegu u XVI. i XVII. stoljeću i u nekim zapadnoeuropskim zemljama s razvijenim građanskim društvom.

Moderna Teozofija

Glavni su joj zastupnici u to doba bili Paracelzus, Böhme, Wiegel i Fludd. Teozofija se tijekom povijesti pojavljivala kao manje ili više raširen okultni nauk. U nekim razdobljima bila je, kao specifično filozofsko naučavanje ograničena, samo na vrlo uzak krug znalaca. Posljednji veliki zamah i puni procvat novovjeka teozofija je doživjela u drugoj polovici XIX stoljeća pojavom velike ezoteristice – H. P. Blavatsky.

Akaša kao učiteljica čovječanstva

Teozofija ima prapovijesno značenje “učiteljice života”. Ona na neki način pripada podjednako svim velikim religijama kao zajedničko temeljno učenje s osnovnim pravilima ponašanja u životu. Teozofija se temelji na pretpostavci o mogućnosti mističnog ezoteričnog uvida u istinsku Božju narav i temeljne zakonitosti svemira. Teozofi vjeruju da se do najdublje istinske spoznaje ne može doći našim nesavršenim te vrlo ograničenim osjetilima i zdravim razumom, već samo izravnom komunikacijom s prosvijetljenim dušama adeptima – iz nama fizički nedostupne božanske stvarnosti. Da bi došli do okultnih spoznaja teozofi se koriste iščitavanjem nefizičkih “akašičkih zapisa” koji postoje na astralnom planu. Tako, primjerice, Rudolf Steiner (1861.-1925.), isprva teozof, a kasnije utemeljitelj antropozofije, drži da su u njima trajno neuništivo pohranjeni podaci o svim zbivanjima od samog početka svemira do danas. “Akašički zapisi” istovjetni su s nedavno otkrivenim Sheldrakeovim morfogeničkim poljima.
Ona čine jedinstvenu kozmičku arhivu svih zbivanja titanskih razmjera koja se neprekidno upotpunjava novim podacima.
Ta se golema baza podataka može pretraživati i iščitavati samo podsvjesno ili paranormalnim putem, pa je stoga ograničeno dostupna tek malobrojnim spiritualno nadarenim i posebno educiranim pojedincima.

Majstori mudrosti i H.P.Blavatsky

H. P. Blavatsky i njezini istomišljenici drže da je teozofija prastara mudrost koja izrasta iz studija razvoja života i oblika. Prema njihovu mišljenju tu praiskonsku mudrost možemo dobiti samo od posebno educiranih istraživača i njihovih studija tajni prirode tijekom epoha. Ti neobični bestjelesni istraživači, koje teozofi nazivaju “majstorima mudrosti”, su one ljudske duše koje su tijekom vrlo dugotrajnog procesa razvoja postigle stupanj duhovnog razvoja te postale adepti – upućenici u najuzvišenije spoznaje ezoterične znanosti. Cjelokupno teozofsko naučavanje i vjerovanje temelji se na ezoteričnom duhovnom iskustvu i unutrašnjem prosvjetljenju – samospoznaji – duhovno nadarenih pojedinaca. Teozofija propovijeda jedinstvo s Bogom koji se nalazi u svim stvarima (panteizam). Kao takva ona nije ništa novo u religijskom smislu, jer nije nezavisna izvorna filozofija ili religija. Ona je tipično eklektičko naučavanje koje prema svojim potrebama odabire veće dijelove ili odlomke iz raznih filozofskih i religijskih izvora te ih pokušava sistematizirati i objediniti u jedinstvenu svrsishodnu cjelinu.

“Teozofsko društvo”

U naše vrijeme pojam teozofija odnosi se prvenstveno na vjerovanja učenja čuvenog Teozofskog društva kojeg je 17. studenog 1875. osnovala u New Yorku, na inicijativu velikih duhovnih učitelja majstora mudrosti – H. P. Blavatsky sa svojim istomišljenikom i prijateljem pukovnikom H.S. Olcottom te skupinom slobodoumnih intelektualaca-spiritualista.
Osnovna zadaća tog prvog u svijetu Teozofskog društva koje je bilo relativno malobrojno, ali vrlo aktivno, bila je otkrivanje, proučavanje i širenje drevnih okultnih znanja Božanske mudrosti – izgubljenih na Zapadu.
Temeljna načela djelovanja tog društva bila su:

  • formirati jezgru univerzalnog bratstva medu ljudima bez obzira na razlike u rasi, vjeri, spolu, narodnosti, staležu položaju,
  • potaknuti komparativan studij svih religija, filozofija i znanosti te
  • potaknuti istraživanja dubokih nerazjašnjivih zakonitosti prirode čovjekovih latentnih sposobnosti.

Ta visoka načela ne pripadaju vremenu u kojem su živjeli i djelovali H. P. Biavatsky i njezini sljedbenici. Ona su puno starija i njihove osnove nalaze se u učenjima aleksandrijskih neoplatoničara. H. P. Blavatsky ih je pokušala otrgnuti od zaborava i tako formulirati da budu shvatljivi njezinim suvremenicima.
Postavila ih je kao životne smjernice koje ljudima mogu približiti njihovu vlastitu bit i omogućiti im posve drugačiji i konstruk- vniji pristup stvarnosti.
Teozofija XIX. stoljeća, koja se razvila i postigla svoj zenit u okrilju Teozofskog društva, sadrži naučavanja vedantizma, budizma, židovske kabale, hermetizma, okultizma, neoplatonizma i gnosticizma. U njoj postoje tri temeljne kategorije koje čine konačnu stvarnost.
To su:

  • Jeeva (Điva) – besmrtna osobna duša koja se sukcesivno reinkarnira po univerzalnom zakonu karme,
  • Jagrata (Đagrata) – manifestirani materijalni svijet te
  • Ishwara (išvara) – vrhovni Bog-stvoritelj.

Teozofi okupljeni oko H. P. Blavatsky zastupaju ideju o drevnim “svjetskim učiteljima” – adeptima – koji su tijekom svog života na Zemlji stekli najuzvišenija duhovna znanja i najdublje spoznaje u nekim područjima ezoterične znanosti. Ti veliki duhovni učitelji po uvjerenju teozofa – djeluju i nakon smrti jer se duša svakog od njih po potrebi i vlastitoj volji reinkarnira da bi nove naraštaje ljudi u raznim epohama podučila neprolaznoj Božanskoj mudrosti i tajnim znanjima.
Nakon tri godine vrlo plodnog djelovanja Teozofskog društva u New Yorku, njegovo je sjedište premješteno 1878. u Bombay, a odatle je 1882. preseljeno u predgrađe velikog južnoindijskog grada Madrasa gdje sve do danas vrlo uspješno djeluje kao svjetska teozofska središnjica.
Tijekom posljednih stotinjak godina osnovani su, po uzoru na središnjicu u Madrasu brojni teozofski centri u mnogim zemljama svijeta čiji je cilj da čovječanstvo upoznaju s neprolaznom božanskom mudrošću te da potiču istraživanje skrivenih i neobjašnjenih zakona prirode kao i latentnih moći u čovjeku.
Da bi načinio i istakao razliku izmedu klasične teozofije i naučavanja velikih ezoteričara XIX. stoljeća okupljenih oko Teozofskog društva gospođe H. P. Blavatsky, Francuz Rene Guenon uveo je pojam teozofizam za ta visoko spekulativna ezoterična naučavanja koja se bave unutarnjim odnosima života ljudi i čitavog svemira.

Utopijska društva su živa!

U članku Principi utopijskog društva sam spomenuo kako modeli humanog ili utopijskog društva postoje i danas.
Kanadski antropolog Wade Davson je poznat kao promicatelj svijesti o multikulturalnom svijetu naspram monolitnog i neljudskog kapitalističkog zapadnog društva.
Pogledajte skraćeni isječak (~ 10 minuta) sa njegovog starog govora održanog 2008 na TED-u na temu nekoliko živućih tradicionalnih društava.

Wade Davson TED 2008 from Sinbad Benediktus on Vimeo.

Kao što vidite i dan danas postoje zajednice koje već stotinama godina žive društvo čiji je svakodnevni život od rođenja do smrti prirodno prožet i integriran s konceptom žive Majke Zemlje.
Ironično je kako je zapadna civilizacija tek 70-ih godina pokretom Zelenih i Permakulture uputila krik za povrat upravo tim vrijednostima.
Cijelo to vrijeme Polinežani, Pred-kolumbijci, Aboriđini, Inuaki, Američki indijanci, Tibetanci i drugi su živjeli i žive po tim principima stotinama godina.
Oni dokazuju kako je jedini održivi opstanak čovjeka u balansu sa eko-sustavom.
Ova svijest je već opće prisutna, gdjegod se okrenemo svi pričaju o hrani, o potrebi da boravimo više u prirodi itd.
Idući proboj vidokruga naše kolektivne svijesti jest drevni ključ da je sve živo te da smo mi neodvojivi i svrhoviti dio te žive cjeline.

Raduje me što je očito nepovratno pokrenut proces povratka na ovakav prirodan model ljudskog društva.
Evo samo jednog primjera jedne incijative s naših prostora:
http://zemljani.com/

Principi utopijskog društva

Utopijsko društvo je ostvariv i živ model a ne mutna i sanjiva iracionalna tlapnja.
Da, tvrdim da je postojalo i da postoji. O čemu ja uopće pričam?
O općim principima i elementima koji jedno društvo čine prikladnim za ostvarenje svakog pojedinca unutar njega.
Sasvim je svejedno govorimo li o plemenu u Africi ili globalnoj modernoj civilizaciji jer jednu i drugu čine ljudi s bazičnom istim aspiracijama.
U stvari termin utopijsko je vrlo nezahvalan. Možda bi prikladnije bilo humanističko a najprikladnije jednostavno ljudsko.
Jer jedini razlog što ga moramo posebno opisivati jest stanje trenutnog društva. Nažalost ono što je u prošlosti činilo čovjeka čovjekom trenutno jednostavno nije popularno. Humanizam nije popularan. Da budem ciničan – ljudi su danas radna snaga a na primjer psi ili mačke su predmet ljubavi, obožavanja i čak istinskog prijateljstva.
Možda to najbolje sažima moderna uzrečica “lakše je sa životinjom nego sa čovjekom”.

Po mome skromnom sudu nekoliko principa upravlja istinskom ljudskom zajednicom ili ako hoćete nažalost utopijskim modelom.

Ideal

Prvi princip je motivacija, vizija ili ideal. Npr. povjesničari se slažu da su polisi, gradovi-države antičke Grčke svi njegovali princip grada kao zajednice ravnopravnih i slobodnih bića koja se pokušavaju maksimalno realizirati. Oko ove ideje stvoreni su praktički temelji civilizacije Zapada.
Ideale i vizije “spušta” ili artikulira nekolicina ljudi. Polazimo od idealističke filozofije, začete još u antičkoj Grčkoj Sokratom ili Platonom, koja tzv. svijet ideja pretpostavlja manifestiranom, svijetu materije ili svijetu sjena.
Ovo povlači da su ljudi povezani i nalaze se upravo tu da bi realizirali manifestacije koje su sami boraveći na “višem” svijetu već osmislili u suradnji s višim principom.
Dakle nekolicina se “povezuje”, dešava se onaj klik i oni uspijevaju artikulirati ono što dotična zajednica već osječa na metafizičkom ili neosjetilnom planu no nije u stanju “spustiti” ili realizirati.
Npr. osnivanje društva za dobrovoljno darivanje krvi proizlazi iz duboko humanog poriva i ideala čovjeka koji pomaže zajednici.
Neki pojedinci pokreću projekt no ostali ljudi osjete vibraciju, dolaze, pomažu i zajednica se počinje realizirati.
Inicijalna ideja, ideal ili poriv za pokretanje ostaje uvijek u središtu. On je “ljepiljo” dotične zajednice. Stare civilizacije su to ljepiljo jednostavno nazivale sveto ili sakralno. Onog trena kad se obeščasti ideal ili sveto zajednica se raspada.
Isti princip vrijedi za ljude koji osnivaju šahovski klub ili državu. Nama malo starijim na ovim prostorima je poznat primjer SFRJ koja je, bez obzira na zločine koje treba sankcionirati, aktivirala ogromnu snagu ideala boljeg društva za svih nakon drugog svj. rata. Onog trena kad se taj impuls potrošio država se raspala. Kad je većina izgubila vjeru u ideal te konkretne zajednice kao istinske zajednice ravnopravnih naroda bila je osuđena na propast.
Sigurno ste to već vidjeli u raznim oblicima – od navijačkih klubova, planinarskih društava, znanstvenih institucija.
Proučite povijest dotičnih ustanova ili organizacija i uvijek ćete naći pojedince koji su zapalili inicijalnu vatru. Ako se impuls uspio prenjeti na nove generacije stvar je nastavila živjeti.
Na kraju krajeva bračne zajednice ili prijateljstva počivaju na istom idealu ostvarenja zajedničkih ciljeva.
Da zaključim prvi princip, mi ljudi se udružujemo oko ideja i ideala a ne zajedničke koristi.

Povjerenje

Kad ljudi upoznaju druge ljude koji osjećaju isto za neku stvar prirodno se razvija povjerenje i želja za suradnjom. Istinsko i nepatvoreno zajedničko djelovanje ljudi na nečemu stvara osjećaj sigurnosti. Osjećamo da smo na pravom mjestu i da činimo pravu stvar s pravim ljudima. Kako vrijeme prolazi kroz zajednički rad razvijamo veliko povjerenje za članove te zajednice.

Poštovanje

Iz povjerenja razvija se međusobno poštovanje. To je postupan proces. Kako kaže novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja “Mali princ” to je “pripitomljavanje”. Svakoga dana pomalo taj čovjek i to što radim postaje mi sve poznatije i sve važnije u životu dok nakon nekog vremena ne razvijem posebnu sklonost i poštovanje. Tada i ti ljudi i to što radim se jako razlikuje od ostaloga u životu i postaje mi vrlo važno.
Jedan moderan primjer su mladi ljudi, članovi navijačkih nogometnih skupina, koji će kad god mogu s puno pažnje i ljubavi zajedno satima bojati zidove oznakama svog kluba praveći prava umjetnička djela. Reći će kako svojim drugovima vjeruju sa vlastitim životom čak i više od svojih roditelja koji ne mogu razumjeti o čemu se tu radi.

Odgovornost

Zadnji stup je odgovornost. Da se nadovežem na gornji primjer navijača. Što će učiniti navijač koji se godinama brine kao ponosni član svoje skupine kad vidi da netko uništava njihov veliki grafit? Kako bi on uopće mogao živjeti sa sobom a da ne reagira?
Prirodno, zar ne ? On će uložiti trud, pitati, tražiti da stvar popravi jer ga se tiče. Jer onog trena kad mu prestane biti stalo on zna da stvar umire u njemu a zatim i izvana.
A sad primjer broj dva. Svi smo mi građani gradova ili sela. Kako Vi, ja – ili kako svoje dijete učite da reagira kad vidi smeće ili neki nered u okolici Vaše stambene zgrade ili gradu ili ulici?
Čiji je to problem? Shvaćate li poantu tzv. utopijskog društva?

Upravo to je srž krize današnjeg svijeta. Nitko ni za što nije odogovaran. Uvijek je onaj drugi kriv, ne ja. Zašto?
Zato što nitko od nas ne vjeruje u ovu zajednicu, bilo da je grad, država ili globalna civilizacija.

Najveća ironija od svega jest što nas je moderno konzumentsko društvo uvjerilo kako je to OK i da je uvijek bilo tako te da samo budale preuzimaju odgovornost.
Da, pametni danas teže imatu zlatne kreditne kartice i što prije pobjeći u skupocjen automobil kako se ne bi spotakli o kakvog prosjaka koji eto nije shvatio kako treba živjeti.

No da se malo osvrnem na pitanja čitateljica Sanje Karić odavde. Svaki oblik zajednice koji se uspostavi na ovim principima je prirodno izbalansiran i ne zahtijeva nikakve kontrolne organe. Ljudi su slobodna bića i vođeni kroz gornja 4 principa sami, a ne pod nečijom kontrolom i prisilom, stvaraju funkcionalnu zajednicu.
Na isti način zajednica se razvrgava ako je nije moguće održati na tim principima.

Tko tu koga treba kontrolirati? A tko će onda njih kontrolirati?
To pitanje promašuje bit. Onog trenutka kada članovi zajednice izgube ovim redom ili nešto od toga:
1. vjeru u ideal
2. vjeru u druge članove zajednice
3. poštovanje prema drugim članovima
4. ili odgovornost za inicijativu
;tada ta zajednica ionako već odumire i raspada se.

Da znam to zvuči demagoški i lakonski, utopijski no to je tako.
Zamislite grupu prijatelja koji se sastaju redovito na piću. Je li normalno da imenuju jednog od njih kao kontrolora kada je tko platio piće. I dodatno još nekoga da kontrolira tu osobu. To je smješno zar ne?
Ovdje na Balkanu je veliki jaz između poimanja društva, druženja, zajednice i države. Potonja je uvijek neprijateljsko i strano neprirodno tijelo. Naravno to ima svoje povijesne razloge. Jedan Francuz, Njemac, Amerikanac su ponosni na svoju državu i nerijetko znaju biti odgovorni članovi te države. Za njih je ona privatljiv i prirodan evolucijski društveni oblik.
I to je zaista istina što nam pokazuje primjer antičke Grčke i njihovi gradovi-države.

Vraćat ću se na ove teme još. No da zaključim svoju misao s početka kako utopijski modeli društva postoje i danas.
Vjerojatno ste čuli no za one koji ne znaju na sjeveru Italije uspješno egzistira politički samostalna zajednica od 1000-ak ljudi koja pokušava živjeti neke od 4 principa koja sam naveo. Radi se “Damanhuru”.
Ovdje možete malo pročitati o njima.

http://www.damanhur.org/

Je li utopijsko društvo izvedivo?

Pročitala sam neke od tekstova koji su postavljeni na vašem sajtu i naravno imam niz pitanja. Nadam se da vam neće biti problem da mi odgovorite na njih.
Kroz vaše tekstove shvatila sam da niste pobornik nasilnih rješavanja problema. Takođe sam primjetila da spominjete problem prenaseljenosti planete.
Na koji mirnodopski način smatrate da se planeta može depopularizovati do prihvatljivog nivoa naseljenosti?
Koliko ljudi i na koji način bi trebali da nestanu sa planete?
Na koji način bi se suočili sa ljudima koji neće da rade?
Predlažete buđenje svijesti radi stvaranja ugodnog životnog okruženja.
Postoje li u vašim vizijama kontrolni ograni koji bi nadzirali stvaranje ugodnijeg životnog okruženja?
Ako postoje:
Na koji bi način kontrolisali njihov rad?
Ko bi kontrolore kontrolisao?
Zar ne mislite da svaki oblik vladavine stvara mogućnost manipulisanja?
Istorijska iskustva su nam dokazala da zajednice koje se baziraju na određenoj ideologiji uglavnom su u dijametralnoj suprotnosti sa istom ideologijom. Uzmite samo primjer demokratije koja se bazira na čovjekovoj slobodi i koja je raznim sredstvima manipulacije slobodu obezvrijedila više nego bilo koje društveno uređenje ranije.

Sanja

Ako jedan jede svi jedu

U školama nas uče kako su stare civilizacije bile okrutne, nečovječne, divljačke. Mi živimo u cvatu najbolje nama poznate civilizacije koja je postojala.
Uče nas kako je povijest ljudskog društva linearna. U prošlosti je navodno ljudska zajednica bila pod opresijom despotskih i tiranskih sustava. Bio je to nesiguran svijet u kom se nije znalo kome možeš vjerovati.
Ne slažem se s tom teorijom. Pristalica sam teorija o cikličnosti u svemu pa tako i u razvoju ljudskog roda. Srećom još uvijek možemo pronaći potomke starih tradicionalnih naroda koji su njegovali jedan drugačiji holistički odnos prema pojedincu i svijetu pun poštivanja i ljubavi. Američki indijanici, Aboridžini, Eskimi – još uvijek njihovi potomci žive da o tome posvjedoče.

Gledajući poznati dokumentarac HTV-a “Idemo na put” sa Goranom Milićem imao sam priliku potvrditi to mišljenje. U posjeti Aljasci voditelj je kratko intervjuirao modernog potomka Eskima.
Pogledajte:

Idemo na put – Aljaska – Eskimi – Sve se dijeli u zajednici from Sinbad Benediktus on Vimeo.

“Ako jedan jede svi jedu.” – to je za mene civilizacija svjetlosti – kratko i jednostavno.
Istina, nakon te izjave gospodin se u tipičnom američkom stilu ogradio od toga da bi dijelio svoj novac. Bez obzira na tu devijaciju obratite pažnju na jednostavnost i jezgrovitost ove o hrani. Radi se o poslovici koja se prenosi s koljena na koljeno i donekle je ipak preživjela napad liberarnog kapitalizma.